rekapitulacija
U igri preferans postoji izraz ‘kontra’. Naime, nakon što igrač ‘zove’, jedan od njegova dva protivnika mu ima pravo dati ‘kontru’. On to čini zato što vjeruje kako može osvojiti bar pet ‘štihova’ čime ‘ruši’ ovoga koji je ‘zvao’. Ukoliko mu to ne uspije, on ‘pada’. U tom se trenutku igra zaoštrava, zato što se bodovi računaju dvostruko.
Također je, u smislu reakcije, predviđeno davanje tzv ‘rekontre’. To bi bila kontra kontri. Daje ju ovaj koji je ‘zvao’, siguran je da može osvojiti šest ‘štihova’ što mu je dovoljno da ‘prođe’.
Bodovi se tada, dakako, računaju četverostruko.
Ukoliko se isti sustav primijeni na riječ ‘kapitulacija’, koja inače označava bezuvjetnu predaju, situaciju kojoj također, kao i u preferansu, uvijek prethodi neka druga situacija, pa, ukoliko joj se doda prefix –re, dobiva se neobično značenje: druga strana smatra kako na predaju ima veće pravo od ove koja se predala. U konkretizaciji takva razvoja čuju se povici s obiju strana: “Predajemo se!”, “Ne, mi se predajemo!” (Etapa koja bi lako mogla rezultirati obnovom sukoba.)
Pa bi, slijedom toga, izravno tumačenje složenice ‘rekapitulacija’ bila obostrana predaja. Prevedeno na ovaj slučaj, prebačeno na kontekst knjige, predaju se, dakle, i pisac i čitatelj, pa posredstvom rekapitulacije, kao konceptualne platforme, ostvaruju emancipiranu zajednicu.
Hrvatski jezik nije predvidio prvo lice muškog roda za onoga koji se predaje, ne može ga se označiti kao predajača, ta riječ ne postoji, a predavatelj je onaj koji predaje a ne onaj koji se predaje, te preostaje jedino (dakako, nadovezujući se na ulogu uvodničara), provoditelja ovog dijela teksta imenovati rekapitulatorom.
Područje njegova bavljenja obuhvaća dosadašnji sadržaj knjige.
Period, međutim, u kojem on započinje svoj angažman obilježava neizvjestan ishod važnih utakmica u Francuskoj i na Gornjem gradu. Te okolnosti potiskuju u drugi plan zbivanja na likovnoj sceni. Ili bi preciznije bilo reći, iz četvrtog u peti plan.
Ali, Rekapitulator je na takav razvoj spreman. Preuzevši od Uvodničara ingerenciju nad arhivom autorovih pisama iz prošlosti, otvara ladicu broj 98 i vadi fascikl pod imenom Lipanj.
Malo je nedostajalo da vrijeme tada započne. A da se to dogodilo, ono bi sada već bilo punoljetno. Završilo bi srednju školu i ne bi, kao sada na Gornjem gradu, išlo ponovo u prvi razred osnovne.
Nedvojbena je simpatija providnosti nažalost naišla na zaključana vrata.
Tako je, naime, jedan prolaznik pred tv kamerom obrazložio razloge našeg poraza: “Kriv je Mikša. Sve bi to drugačije završilo, da nije svojim političkim kompanjonima podijelio tih dvije tisuće karata - za svaku smo tisuću kažnjeni jednim francuskim golom, umjesto da ih dobiju navijači koji su dežurali na pariškim ulicama, koji su ih, zapravo, odavno i rezervirali vjerujući u čudo.”
Osamnaest godina kasnije, galama iz velike učionice prvog razreda osnovne škole na Gornjem gradu zaglušuje navijače na francuskim stadionima. Pučkoškolci se otimaju za mikrofon, šamari padaju na sve strane, jednom riječju, u razredu nered.
Rekapitulator gasi tv prijemnik i otvara fascikl: što kaže Lipanj ’98?
“Svijet je uglavnom istinit, ali bez mašte i smrtno ozbiljan. Zato smo mi tu, Bog nas je stvorio da ga ima tko zabavljati. Okolina je prekrasna, zemlje i vode, kvrgava bukva, dlakavo prase, sve je to u redu, samo s vremenom ipak dosadi.
Pa i ta beskonačna partija preferansa s ostalom dvojicom, bez mogućnosti kontre, a pogotovo rekontre, pomalo je monotona, stoga ovaj krati vrijeme pogledavajući prema dolje.
Zirkajući tako vijekovima, sve više i više stiče dojam kako ovi dolje u njega već dobrano sumnjaju i pomisli kako ne bi bilo zgorega malko se i ukazati.
Shvaća, međutim, kako ukazanje mora biti medijski updatirano, pastiru na planini više se ne vjeruje.
- Čemu ljudi danas vjeruju, zapita Bog lijevog suigrača.
- Kao i dosad, onome što vide, odgovara lijevi. I čim ih više vidi isto, više će ih i vjerovati. Danas je to lakše nego nekad.
- Ali, umiješa se onaj zdesna, ako idemo na ono s vodom u vino, osim što će im propasti posao, ukaz će pripisati maliganima, a ne nama… Ipak, ima jedna stvar… Ima još nešto što svi dolje gledaju…
Dakako, ovaj zdesna misli na svjetsko prventsvo. I na bezbrojne tv ekipe.
Zatekavši se odjednom u globalnom fokusu (baš kao i svi ostali uostalom), mi, pripadnici te i takve nacije, propuštamo priliku da neobičan ukaz odozgo konkretnije globalno kapitaliziramo.
Ta slika, ako možda i jest snimljena, u kolektivnu se memoriju nikad nije upisala. A da se jest upisala i publicirala, obišla bi kuglu, iskoristili bismo šansu što su nam je pružili ovi gore, da zasjamo u očima obojene populacije ovdje dolje.
Na programu je naša utakmica, igramo protiv Marlyjeve zemlje. Ispred brojnih luksuznih kafića parkirani crni automobili, a unutra bijeli, krupni, kratko ošišani vlasnici odjeveni u kockaste dresove, glasno skandiraju naciji.
S druge strane ulice teku šareni potoci mladića i djevojaka raščupanih kosa prema Trgu Francuske revolucije. Tamo je postavljen veliki ekran.
Inače, cijeli svijet gleda sve tekme. Kamere šaraju metropolama, reportaže pune poluvremena. Znaju Danci zašto se pleše u Čileu, potuljeno gledaju Španjolci ozarena lica Nigerijske djece. Talijani imaju 130 reportera i 6 sati programa uživo. Samo nemaju Del Pierra. Sreća da imaju Papu koji im obično dogovori finale.
Naša utakmica traje, Stanić zabija gol, jedan nula. Šmajseri iz kafića, stingeri iz Esplonade, vatromet na Pantovčaku.
Ali što se događa u posljednjoj minuti prvog poluvremena? Sasvim neobjašnjivo neki crnac puca, jedan jedan. Na Trgu Francuske revolucije erupcija oduševljenja, tisuću ruku leti u zrak, jeeeeeee! Ali, nažalost, nitko svijetu neće pokazati zašto se vesele naši klinci, koju ulogu preuzimaju u priči u kojoj su svi ostali grupirani oko svojih zastava.
Prateći razvoj kvalifikacija, ovaj zdesna se očito prilično zainteresirao i, u smislu drugog ukazanja, odlučio zamrsiti konce raspleta prvog kruga,.
Odlučujuće utakmice za prolaz u drugi krug igraju se istodobno.
(U grupi su Brazil, Škotska, Norveška i Maroko. Na tablici vodi Brazil, ide dalje bez obzira na ishod. Jednu utakmicu igraju Brazil i Norveška, a drugu Škotska i Maroko.)
Ako Norveška pobijedi, ona ide dalje bez obzira na ishod paralelne utakmice. A ako ne, ispada, pobjednik druge utakmice ide među 16. U kladionici paučina na Norveškom kasliću, na ulicama Osla tišina, naslućuju tragediju, ali ipak gledaju, nada umire zadnja. Trener vikinga postavlja četiri centarfora, death or glory. Brazilci opušteno kombiniraju, znaju da su bolji. Ali plavušani grizu, padaju šanse, T. A. Flo igra dupli pas s bratom, ulazi s lijeve strane, Taffarel brani. 85. minuta, Dennilson pada, diže se i centrira točno na Babetovu glavu, jedan nula za Brazil. Da, tako je to, sve je na svome. Ali, dvije minute potom visoki bijeli brat prelazi Junior Bajana, jedan jedan! 92. minuta, pada bijeli Rekdal u čokoladnom šesnaestercu, penal za Norvešku = 2 : 1.
Odin otvara šampanjac i nazdravlja ovima gore.
Istodobno igraju Škotska i Maroko. I prije početka zna se: tko pobjedi ide dalje, jer Norveška protiv Brazila nema šanse. Škoti imaju golmana s prevelikim rukavicama koji obrve maže debelim slojem bijele kreme. Jedva su ih dobili Brazilci u prvom kolu, jedva jedvice, iako su mu suci u poluvremenu posebnim čavlima zakucavali mrežu, očekujući valjda Ronaldovu kanonadu. Ali on je izrešetao tek Maroko u drugom kolu (3:0).
Međutim, dugokosi El Hadji se diže kao da uopće nije pogođen, ide prema škotskom golu, ne plaši ga mast na Leightonovom čelu. Buši ga jednom, asistira za drugog, doma je karneval, Maroko je uskrsnuo (dimi se marokanac). I još jednom, 3:0, kraj, Magreb je u transu. Njihov trener ne skida telefon s uha, prati paralelnu utakmicu. Da, sve je ok, gotovo je, 85. minuta, Brazil vodi.
Sudac svira kraj, kamera drži trenera koji sluša izravan prijenos, koji blijedi, otvara usta i bijesno šutira stolice naokolo. Na terenu Marokanci slave, skaču i grle se. Još ne znaju.
A nama, gledajući taj izravan prijenos, pomalo sviće kako i ovi gore navijaju za svoje.”
