Alem Korkut

pareidolija

Galerija Zlati Ajngel, Varaždin, 5. - 24. 10. 2016.

 

- psihološki fenomen u kojem se slučajni stimulusi tretiraju kao značajni. Obično se to događa u vizualnoj i zvučnoj percepciji. 

Slijedom toga, stručnjaka na području dotičnog psihološkog fenomena imenovali bismo pareidologom. A s obzirom da, baš kao i u bilo kojem drugom području, i ovdje razlikujemo analitičku i praktičnu odnosno istraživačku dimenziju, Alema Korkuta bismo svakako svrstali u ovu potonju. Dočim je, promatrajući njegovu pareidolijsku djelatnost, moguće zaključiti kako vizualnoj i auditivnoj pridodaje i temporalnu odnosno vremensku dimenziju.

Proglašavajući, naime, svaki usputni (ili slučajni) dan značajnim, Korkut se koristi pareidolijom kao autorskom polugom za promociju neprestano zanemarivane svakodnevice u ključnu činjenicu postojanja.

Pa tako, za razliku od Kožarićevih 'Oblika prostora', Korkut proizvodi 'Oblike vremena' - metaforički materijalizira dane u male apstraktne figure od drveta koji bi, držeći ih zgotovljene u rukama trebali sugerirati njegovo meditativno stanje toga dana. Kao odljev raspoloženja koje je prevladavalo dok je oblikovao taj komad drveta. Budući zamišljen kao dnevničko intimni kiparski projekt, njegovu materijalnu prezentaciju čini množina dnevnih odljeva odnosno 'Oblika vremena', što rasuta po površini proizvodi cjelinu, no pojedinačno zadržava svoj autentičan oblik. Kao što nam iz određene vremenske distance svi dani izgledaju slično, no kad im se pojedinačno u sjećanju približimo, moguće ih je razlikovati. Korkut predlaže tezu o njihovu lakšem razlikovanju: on daje svakome od njih konkretan oblik, ali s ciljem utiskivanja proizvodnje te forme u sjećanje. Portretirane komade vremena, i to upravo onog vremena potrebnog za izradu pojedinog komada, moguće je označiti kao klasičan primjer vremenske pareidolije u mediju kiparstva.

Materijalizacija nevidljiva i neopipljiva vremena, odgovara, dakle, materijaliziciji neopipljiva i nevidljiva zraka. Pa, kao što je Kožarić, pridruživši mu formu, zrak učinio značajnim, tako je to Korkut učinio s vremenom, obojica se pritom služeći pareidolijom.

 

Ispravno prepoznavši mogućnost proširenja pareidolije na fenomen vremena kao područje svoje istrage, Korkut poseže i za dvodimenzionalnim primjerima. Portretirani prolazak vremena, ovdje se, međutim, ilustrira prolaskom kroz prostor. Bilo izravno, povlačeći konkretnu liniju preko snimljena videa koju za sobom ostavlja netko tko se pomiče u kadru, bilo neizravno, prepuštajući flomasteru obješenom u košarici njegova bicikla, da uslijed truckanja u vožnji ostavlja trag prolaska na papiru.

Ipak ponajprije odgovoran pareidoliji, ponekad mijenja odnos snaga i vrijeme koristi za ilustraciju prostora: na videu povlači liniju što slijedi putanju lopte i u konačnici proizvodi trokut, budući u dodavanju sudjeluju trojica dječaka. Jest da vrijeme kretanja lopte izravno proizvodi liniju, no trokut ostaje i kad lopta ode u slijedeći krug, označavajući na taj način prostor dodavanja. Kao što i u suprotnom slučaju, vijugava linija što ju iza svojih glava ostavljaju vozači bicikla, preostaje i nakon što su oni izašli iz kadra, povučenom crtom definirajući vrijeme tog prolaska.

 

Te povučene linije, ti vizualni prikazi, te materijalizacije putanja što ih za sobom ostavlja neko gibanje, zapravo su nam prilično poznate, budući ih nesvjesno, gledajući neki prizor i sami neprestano povlačimo. To međutim, spada u djelatnost koju naša svijest bez našeg naloga, dakle samoinicijativno, proizvodi, skicirajući nam neku shemu za koju nismo pitali, stoga što ju ne držimo svrsishodnom. Pa čemu bi nam i trebala vijugava linija koju za sobom ostavljaju patke plivajući jezerom? No, bez obzira na tu nesvrsishodnost, mi ju registriramo, jedan dio mozga ju prati i iscrtava, a drugi ju briše, kao da ju dilita jer nema dovoljno spejsa za sejvati sve te grafikone. Dakle, jedan dio našeg mozga slučajne stimuluse treatira kao značajne, a drugi poništava takvo djelovanje. Po tome, ovaj potonji ispada negativac, promptno briše u mislima iscrtane putanje, ukida zamišljaj doživljaja, njegov prijenos iz stvarne slike u neku drugu dimenziju, pa čak možda i strukturu neke nevidljive mreže koje bismo postali svjesni kad bi te linije ostale, možda bismo shvatili načelo te strukture, strukture po kojoj se slučajnosti događaju. Pa bismo shvatili kako to uopće i nisu nikakve slučajnosti, nego je njihovo događanje precizno organizirano... Taj je negativac ovdje očito sa zadatkom da onemogući prepoznavanje više razine organizacije... Kao što vrhunskim automobilima koji bi, zahvaljujući svojoj snazi, mogli ići i 400 na sat, ugrađuju blokadu na 230.... No, kad se tim automobilima pridoda ljudski faktor, ispada da je ta blokada dobrodošla. Stoga je i taj negativac, recimo kao službenik organizacije višeg reda, organizacije očito svjesne volumena naše tvrde ploče, kao i mogućnosti procesora, zapravo na našoj strani, on nam štiti svijest od složenosti nečega što nismo u stanju pojmiti.

Što nas, dakako, ne spriječava u težnji da to ipak pokušamo, da iscrtamo liniju bilo kakvog prolaska, i, materijaliziravši je, učinimo značajnom. Pa nije ni organizacija višeg smisla baš toliko svemoćna. Ne može se više prikrivati iza slučajnosti, sada kad smo, iscrtavši njen detalj, raskrinkali njeno postojanje.

 

Najklasičnije i općenito najprisutnije uprizorenje tog psihološkog fenomena jest prepoznavanje konkretnih formi u konfiguracijama što ih vodena para oblikuje između nas i nebesa. Budući nam je za identifikaciju preciznijih uprizorenja tipa medvjeda dok lovi lososa ili Ben Hura u pri ulasku u ciljnu ravninu, ipak potrebna plava podloga, kao materijal za izgradnju tih formi najčešće se koriste stratusi i cumulusi, ponekad i altostratusi, vrlo rijetko cirusi. Iako je ponekad i u zastrašujućoj navali cumulonimbusa moguće vidjeti horde divljih Pikta dok se obrušuju na slabo branjene rimske provincije.

Za kipara pak, to je posve jedinstvena proceduralna situacija, tu se neprestano dodaje i oduzima forma, brzim i vještim potezima vjetra žaba se učas pretvara u princa. I obrnuto. Vidljive, ali neopipljive, te temporalne, privremene skulpture često budu i apstraktne prirode, uvijek odražavajući trenutno duhovno stanje nebesa, pa tako i mi gledatelji odozdo bez problema prepoznajemo trodimenzionalno uprizorenje smaka svijeta, ili pak sliku Olimpa projiciranu na samom rubu obzorja.

U ovoj se izložbi, međutim, kipar Korkut ne bavi trećom dimenzijom, pa tako i oblacima, što nedvojbeno posjeduju volumen (kojeg, usmjereni prepoznavanju likova, konstantno zanemarujemo), crtom izvlači outline, predlažući nam svoje favorite.

Na razini izložbe, pak, taj je video moguće shvatiti kao svojevrstan intro - polazeći od svima nam poznate igre, naglašavajući tu igru izvlačenjem linija duž obrisa oblaka, predlaže se pareidolija kao efikasan alat.

Njime se koristimo u procesu uzdizanja slučajnog na razinu značajnog, te tako proizvodimo pukotinu u čvrstom oklopu svakodnevice. A kako dobro znamo, jedna je pukotina dovoljna da se osvijetli unutrašnjost cijelog dotad zatvorena prostora, da svaka glava u prolasku za sobom ostavi vidljivog traga, da svaka žaba, skokovima za sobom ostavljajući isprekidanu crtu, sudjeljuje u općoj proizvodnji tragova.

Ili, drugim riječima, promocija usputnih događaja u značajne, gol je u mreži površna doživljaja stvarnosti.