Vlasta Žanić

inflatus mobilus

Galerija Vladimir Bužančić, Zagreb, 19. 11. - 11. 12. 2016.

 

Već i prvi pogled na situaciju u galerijskom prostoru izvješćuje o stanovitom zaokretu u autoričinu opusu: izložba ne uključuje njeno prisustvo, niti u konkretnom performativnom smislu, niti u audio ili video radovima gdje se najčešće pojavljuje kao protagonistica. Pa čak niti u formi hepeninga gdje publiku uvodi u nekakav organizirani kontekst. Izložba nije niti rezultat 'producentski' provedene akcije, poput "Zvrka" (Galerija Bačva, 2011.) u kojoj se ona također ne pojavljuje osobno, nego pokazuje pedesetak video radova što su ih po njenoj narudžbi snimili kolege i prijatelji. Ne, jedini sadržaj ove izložbe jest skulptura pod imenom "Inflatus Mobilus", pa bi se moglo zaključuti kako se Vlasta Žanić, nakon petnaest godina bavljenja raznim izražajnim medijima, vratila kiparstvu. 

Zaokret je vidljiv i na tematskoj razini, za razliku od niza radova ostvarenih u tom periodu čije je ishodište vrlo često bilo autoreferencijalne prirode, sada takva mogućnost čitanja izostaje, "Inflatus mobilus" poglavito propituje temeljne karakteristike kiparstva, inače njene akademske vokacije.

To se jednim dijelom odnosi na dimenziju galerijske, odnosno javne prezentacije kiparskog ostvarenja koje bezrezervno uključuje trodimenzionalan doživljaj, što će reći, mogućnost da se skulpturu sagleda sa svih strana. Vlasta sada anulira takvu nužnost i kao da izlazi ususret publici koja ovdje ne mora obilaziti oko skulpture, dapače, posjetitelji se ne moraju uopće micati, skulptura im se sama pokazuje, okreće se oko sebe i neprestano pomiče cijelim galerijskim prostorom.

Činjenicu da upravo njena pomičnost ovdje ima glavnu ulogu pokrijepljuje i pojavljivanje te dimenzije u nazivu. Ne radi se, međutim, o tome da ona svojim oblikom iskazuje bilo kakvu asocijaciju na pokret - inače prilično čest kiparski zadatak: nepomičnošću tvrdog materijala izraziti karakterističnu kretnju ili predstaviti ideju kinezisa njenim pomičnim elementima, nego nasuprot tome, taj oblikovani komad prostora izražava upravo ideju statičnosti, pa bi se činjenicu da ta statika putuje uokolo moglo čak proglasiti i karikaturalnom, ili pak svojevrsnom diverzijom ili aktom agresije na uvrijeđeno poimanje njene nepomičnosti, na kojoj oblikom inače inzistira. Taj je oblik, reklo bi se, apsktraktne prirode: bijeli okrugli objekt visine oko dva i pol metra, promjera oko šezdesetak centimetara, nalik na valjak sa zaobljenim vrhom. Taj valjak, međutim, nije geometrijski pravilan, nešto malo uži pri dnu i u gornjem dijelu, bez obzira na čvrstu strukturu, izražava svojevrsnu organičnost. Pa, ne pridajući zasada pozornost asocijaciji na falus što ju takav oblik smjesta izaziva, reklo bi se kako dorađenom površinom, kao i definiranom formom, posve odgovara mediju modernističke skulpture.

A budući objekt ne nudi nikakvu drugu informaciju, osim da je nedvojbeno u pitanju kiparska realizacija, to dodatno naglašava činjenicu njena micanja kao ključnu konceptualnu dimenziju. Pa i više od toga, kao temeljni razlog njene proizvodnje: format skulpture izabran je isključivo zato da bi se ona mogla odnositi spram onog što joj je imanentno, a to je statičnost.

 

Ukoliko pak prvu riječ u nazivu pokušamo interpretirati također imajući na umu poglavito kiparski kontekst, u kojem se rezultat načelno dobiva ili oduzimanjem ili dodavanjem forme, tada bismo pridjev (ili imenicu?) inflatus, što znači napuhan, mogli prevesti kao onaj kome je napuhivanjem dodana forma. U tom se slučaju ta riječ odnosi na način nastanka, na etapu iz procesa proizvodnje.

Jasno je, međutim, da se autorica nazivom odnosi spram asocijativno metaforička značenja skulpture, a ne spram načina njena nastanka - do konačnice definitivno nije došlo napuhivanjem, nego je ona rezultat uobičajene, složene kiparske procedure, ipak je pojam napuhanosti moguće promatrati kroz optiku kiparstva. Jednako kao što je pomičnost u određenoj kontradikciji s onime što se na prvi pogled čini, a to je da se radi o monolitu, tako je, s druge strane, i napuhanost ono što na razini unutarnje građe denuncira neupitnost tog monolita.

Osim toga, napuhanost uključuje i prazninu. Dakako da ta praznina na narativnoj razini ima svoje metaforičko značenje, no promatrajući zasada još uvijek tek pojavnu dimenziju, 'napuhanost' se odnosi na građu izloženog objekta, on je definitivno prazan, njegova bi ispunjenost proizvela težinu koju bi samo bestežinsko stanje moglo ovako fluidno pomicati. Ali, to se odnosi i na nekakvu općenitu karakteristiku u građi modeliranih skulptura, konsktrukcijski kostur pridržava vanjsko obličje. Ona nije ispunjena materijom, nego prazna.

 

Iz toga proizlazi kako se Inflatus Mobilus zapravo na dvostruki način, reklo bi se imenom i prezimenom, odnosi spram medija kiparstva. Prizivajući upravo njegove temeljne kategorije, statičnost i volumen, dokazuje suprotno: demistificira iluziju volumena objavljujući činjenicu kako unutra nema ništa i neprestano se okreće oko sebe, prolazi galerijskim prostorom, obilazeći, pa čak se i sudarajući s posjetiteljima.

 

Prelazeći s forme na sadržaj, odnosno s konkretnog komada na njegovo preneseno značenje, uočavamo da je naslov moguće dvojako prevesti: Napuhani pomičnik i Pomični napuhanko (s obzirom na završetak obje riječi -us, nedvojbeno je u pitanju muški rod). Pridružujući gramatiku postojećem izgledu, bez obzira je li ispravno ime Pomičnik ili Napuhanko, a budući drugih značajki zapravo i nema, proizlazi da skulptura predstavlja muški rod. Dapače, on je i nazivom i oblikom određen upravo onime što ga temeljno karakterizira, što zapravo definira spol kao jedinu moguće kategorizaciju. 

Pa, ukoliko spojimo pojam muškog roda i pojam kiparstva, dolazimo do muškog protagonista svijeta kiparstva, a to je kipar. Odnosno do personifikacije ideje kiparstva kao muške discipline. Ideje koja se provlači hodnicima akademija, ali i prostorom unutarnjih svjetova odnosno svjetonazora samih kipara. Dakako, onih koji takvu ideju dijele, onih što ju doživljavaju poput neke temeljne premise, toliko neupitne da ju uopće i nije potrebno i spominjati, a nekmoli propitivati, tek o njima samima ovisi kada će je i kako javno iskazati. Kao što je, primjerice, Jack Nicholson u filmu "Few good men" na kraju odlučio javno iskazati ono što se podrazumijeva, a to su njegove ovlasti.

 

Plastično materijalizirana dijagnoza odnosa ovlasti u mediju kiparstva, momentalnom se asocijacijom iz prostora umjetnosti prebacuje u prostor stvarnosti i simbolizira općeniti odnos ovlasti.

Stoga Pomični napuhanko ne ironizira tek doživljaj kipara kao neupitnih vlasnika svoga teritorija, nego i doživljaj muškog roda kao neupitna vlasnika općenitog teritorija. Slijedom toga, uprizorenje te ideje bi se moglo protumačiti poput kakva apstraktna uputstva za uporabu namijenjena muškom rodu od strane dobronamjerna promatrača. Jer slika pjetlića koji se šepiri uokolo, pritom ne videći ništa osim svog šepirenja, itekako efikasno može poslužiti kao sredstvo ili optika u cilju identifikacije obrasca takva ponašanja. Suočenje s karikaturom karakteristike koja je nedvojbeno prisutna (no ipak manje ili više izražena) u kompletnoj polovici čovječanstva, kod dotične bi polovice moglo aktivirati alarm, ta bi se zvonjava mogla oglasiti u raznim životnim situacijama, u kojima dotična karakteristika diktira izbor putanja ili ponašanja.   

 

Taj je portret dobronamjeran zato što Vlasta ne izražava težnju za preuzimanjem ovlasti, ona čak i karikira takvu nemogućnost - nema načina da bi bilo tko mogao biti napuhaniji od njega, odnosno, to svakako ne bi mogla biti ona (čime zapravo izbjegava zamku feminističke iluzije o preuzimanju ovlasti).

Ona ne predlaže putanju, nego kritizira odabir pogrešne, ne uzima čekić i dlijeto klesanjem svoje sposobnosti dokazati kiparima, nego ih suočava s personifikacijom ideje što manje ili više gospodari njihovim svjetonazorskim postavkama. Suočava ih s prizorom njihove iskonske prirode, čime kao da im stavlja naočale pomoću kojih bi mogli vidjeti kako njihov alter ego alias Inflatus nasumce vrluda, sugerirajući da bi oduzimanje kormila ćoravom Inflatusu moglo  unaprijediti kompletnu situaciju. A samim time i njezinu.

 

Pa kao što su kipari tek sinonimi, odnosno simulacija općenitosti, tako je i njeno vraćanje kiparstvu tek simulacija vraćanja. Ono joj je poslužilo tek kao konceptualni okvir realiziran dovođenjem skulpture u izravan odnos prema njenom medijskom formatu. No, taj je okvir u ulozi platforme sadržajnom dijelu, u kojem je Inflatus Mobilus zapravo karikaturalno ogoljavanje, odnosno demistifikacija dominatnog čimbenika postojećeg stanja.