Bojan Gagić

Između tišina

MSU Galerija, Zagreb, 23.2. – 15.3. 2016.

 

Ovo je audio vizualna instalacija u u pravom smislu riječi. Pa čak i više od toga, gotovo pokazni primjer tog formata. Zato što je inače, u drugim slučajevima, taj format uglavnom primijenjen na neki sadržaj, a ovdje taj sadržaj čak i nije potisnut u drugi plan, koliko su značenjski iskorištene njegove mogućnosti, koliko je materijalizirana neraspletivost vizualnih i audio elemenata. 

Pa je tako audio predstavljen ne samo zvukom, nego dapače, bitan vizualni dio instalacije predstavlja dvanaest starih magnetofona na postamentima različitih visina postavljenih u liniju što je otprilike četiri metra odmaknuta od zida. Oni su, dakako, u funkciji, reproduciraju zvuk. Njihove trake, međutim, ulaze u dio magnetofona koji ih pretvara u zvuk, no izlazeći, one se ne namotavaju na kolutove, nego su razvučene do četiri metra udaljena zida, gdje se na koloturu okreću i vraćaju natrag u magnetofon. Koloturi su smješteni pored fotografija što prikazuju mjesta gdje su zvukovi snimljeni.

Moglo bi se reći kako je polovina cijelog izložbenog prostora premrežena trakama što spajaju dvanaest magnetofona i dvanaest fotografija.

Mogao bi se također steći dojam (dakako, pogrešan) kako te razvučene trake sugeriraju nekakvu kompletnost zvučne slike, nekakvu momentalnost ili simultanost ili posve neobičnu sinhronizaciju. Te trake, naime, do te mjere vizualno simuliraju zvuk, kao da, za razliku od situacije kad su namotane na svoje kolutove, pa zvuk proizlazi tek kad ih magnetni čitač pročita, sada, ovako oslobođene i razvučene, kao da svaki njihov centimetar proizvodi zvuk. I prostor između magnetofona i zida, vidljivo ispremrežen trkama postaje i ispunjen njihovim zvucima.

Ili bi se pak mogao asocirati nekakav stilizirani zvučni streljački vod koji puca po izloženim prizorima. Ili kakva streljana čija su meta ti prizori, a razvučene trake ono čime magnetofon dobiva povratnu informaciju o uspješnosti gađanja.

Ta vrst simulacije na posve jedinstven način identificira ideju audio vizualne instalacije.

 

Njih je dakle dvanaest, kao i fotografija, pa je logično zaključiti kako simboliziraju dvanaest mjeseci, odnosno godinu dana, zaokruženi ciklus. A svaki je dio tog ciklusa jednako tako zaokružen – na formalnoj su razini trakom spojeni izvori slike i izvori zvuka putem naglašene vidljivosti nosača zvučne poruke, na sadržajnoj također, slika prikazuje mjesto gdje je snimljen zvuk. No, svaku od tih dvanaest etapa moramo konzumirati pojedinačno: mreža razvučenih traka ne dozvoljava kretanje prostorom između slike i zvuka, nego, da bismo vidjeli sliku, moramo s vanjske strane zaobići magentofon na postamentu, prilikom čega dobivamo precizniju informaciju o vrsti zvuka i tek se tada približavamo slici što prikazuje okoliš onoga što smo netom čuli.

No, vodeći se naslovom, prolazak od magnetofona do slike moguće je protumačiti i kao prolazak kroz tišinu – odlazak od zvuka do posve nijeme slike i povratak zvuku. Odnosno, prolazak između dvije tišine, recimo ožujske i travanjske.

Ukoliko bismo to preveli u život, dobili bismo svojevrsno uputstvo kako treba uzeti predah između perioda, između ciklusa, između pojedinih etapa što smo ih netom završili. Čemu prethodi svijest o nekom događanju, o zaokruženosti bilo kojeg događanja.

 

Stojeći, međutim, ispred cijele magnetofonske fronte, kao da dobivamo iluziju zvučne slike svekolikosti. Ili simulaciju zvučne cjeline ciklusa.  Ili, kako god to paradoksalno zvučalo, zvučnu sliku kompletne tišine.

Ta tišina vrvi zvucima, moglo bi ju se čak prozvati i zaglušujućom: kamion, žabe, ptice, zrikavci, udaljena motorna pila, vjetar, šuštanje magnetofonske trake, brujanje njegovih motora…   Dakle, tišina zapravo ne postoji. Odnosno, riječ ‘tišina’ ne označava izostanak bilo kakva zvuka, nego ona znači konglomerat onih ne ili polu definiranih zvukova. Recimo: ovako zvuči zveket žlica, a ovako tišina.

Jer apsolutna tišina valjda postoji samo u svemiru. I to ako nisi u raketi ili u skafanderu i ako nemaš dovoljno dobar sluh da čuješ brundanje zvijezda. Dakle, niti tamo.

 

Da bismo zatim napustili mjesto nasuprot fronte postrojenih protagonista zajedničke tišine, približili se nosaču njena konkretnijeg izvora, zatim ušli u pojedini koridor tišine i došli do fotografije.

Tri su elementa prisutna na svim fotografijama: lik autora s vidljivim, velikim mikrofonom, priroda, možda ne toliko divlja koliko neobrađena i tabla koja upozorava da je područje iza nje minirano.

Stigli smo, dakle, do sadržaja audio vizualne instalacije: Gagić je snimao zvučne slike miniranih područja.

Odmah bi se pomislilo, da, pa tamo je veća tišina nego drugdje! Ili, kada bismo zanemarili tišinu Sahare, moglo bi se reći kako je najveća tišina na miniranom području. Zato što pomicanje proizvodi zvuk, a mine ukidaju pomicanje. Čovjek je nasilno i nehotice proizveo oaze najveće tišine. Od čega, međutim, čak i na toj razini, štete ima samo on. Jer, po zvucima tišine u pojedinom koridoru sudeći, priroda i tamo najnormalnije postoji. Dapače, ona se tamo razvija bez uplitanja čovjeka.

Gagić, dakle, dokumentira apsurdnu posljedicu najniže razine ljudskog postojanja, te, između ostalog, ispostavlja vječnju prijetnju kao ključnog čimbenika autohtona razvoja dotična područja. Eksperimentalnih oaza čiji su stanovnici ili vrlo lagani ili vrlo spori. Reklo bi se da neće biti niti isuviše glasni. Što svibanjske žabe i srpanjski zrikavci zdušno opovrgavaju. Na intenzitet tišine zvukova prirode čak niti mine nemaju utjecaja.

 

Ali Gagića ipak manje zanima prirodna dimenzija zvučne slike miniranih područja od one simbolične. 

Nakon što je na nedavnoj izložbi “O tišini (toj vječnoj zvučnoj zajebanosti)” u Galeriji “Bačva”, također audio vizualnom instalacijom, reproducirao zvučni prostor kazališne pozornice noću, zatim vitalne funkcije mrtve životinje (zabilježeno digitalnim stetoskopom), snimku vode u umivaoniku (hidrofon), dubinsku snimka zvuka tla, livade i slično, pridruživši im i fotografije, želeći pokazati kako “… svi navedeni zvukovi svojom amplifikacijom i izostankom prikaza uobičajene namjene redefiniraju i/ili negiraju ideju prostora tišine”, sada je isti postupak usmjerio spram miniranih područja.

I uspio plastično redefinirati odnosno primijeniti ideju zaokružena prostora tišine na povijesno politički kontekst.

Doživljavajući rat kroz perspektivu zvuka, moguće je ustvrditi kako je to nešto najglasnije. Ovom je audio vizualnom instalacijom i simbolički ukazano na činjenicu da je posljedica najveće glasnoće zapravo najtiša. 

prethodna   |   Email facebook twitter  |  slijedeća