Ova je situacija, međutim, specifična zato što kao sadržaj uzima ono što će se dogoditi ove, 2016. godine, dakle ono što autor još ne zna. To, međutim, još uvijek nije prepreka tome da se uvod napiše onda kad to sve već bude jasno, dakle, obrađeno i napisano. Pa čak i ideja da knjiga javnosti bude predstavljena ove godine, zapravo ne mijenja ništa na stvari - nije problem sjesti sredinom prosinca i napisati uvod. 

No sadržaj knjige uvelike uvjetuju neke konkretne okolnosti, odmah možemo reći i koje – to je državni i gradski proračun koji sredstva za produkciju programa tekuće godine rijetko kada isplaćuje prije srpnja. To proizvodi jesenju gužvu događanjima, njih se jedva stigne popratiti, taj angažman kompletno okupira vrijeme, od silnog ih se komentiranja jedva stigne konzumirati – one, dakle, ove konkretne okolnosti, kao jedino moguće vrijeme pisanja uvoda određuju sada, prije nego što je započeo sadržaj.

 

(I s mjestimičnim ga pauzama, u kojima se poput priviđenja ukazuju događaji, produžuju do jeseni, da bi se uvod i mogao, nakon što se istutnji ta jesenska bujica, neosjetno pretvoriti u zaključak, kojeg je, stoga, također uputnije napisati odmah.)

 

Uzimajući sve okolnosti u obzir, predviđeno je da se uvod ponaša poput kakva vodiča ili zabavljača, dočim će njegova prava uloga biti ispunjavanje praznina koje će za sobom ostavljati nedostatak događanja. Temeljno, dakle, potaknuto željom da se taj izostanak ne primjeti, primjerice u praznim stranicama kojima bi almanah trebao ilustrirati vrijeme neaktivnosti (kao što to u svoj knjizi “Slogan, motto, izjave & plakati” predlaže Trbuljak), ipak je nužno ne izgubiti posve iz vida tematski prostor prema kojem će predstojeći sadržaj biti usmjeren. Odnosno približiti pojedine, možda i manje vidljive značajke tog prostora, kao i podastrijeti specifičnosti što su dovele do autorova kuta gledanja. Pa čak i ako je te specifičnosti na prvi pogled teško moguće povezati s područjem suvremene umjetnosti, čitatelje se s ovoga mjesta uvjerava da takve poveznice uvijek postoje, da su skretanja nužna kako bi se što preciznije označila putanja, te neka dvaput promisle prije nego što poneki dio uvoda proglase nereferentnim.

A ukoliko se, s vremena na vrijeme, pojavi neki konkretan likovni sadržaj, nema problema, uvod će mu prepustiti mjesto, povući se u drugi plan, dapače, u anonimnost, u nepostojanje, u limb, odakle će, ne vrebati, nego budno stražariti i odmah registrirati pojavu iščeznuća sadržaja, te ponovo ispuniti neželjenu prazninu.

 

Postavljajući kao jedan od svojih zadataka i približavanje autorovoj perspektivi, odnosno njegovom svjetonazorskom profilu, odlučeno je da se u tom smislu koristi arhiva njegovih pisama iz prošlosti. Pisanje pisama, naime, njegova je trajna opsesija. I to do te mjere, da se čak čini kako se želi približiti broju od 98.234 pisama, što ih je Charles Lutwidge Dodgson a.k.a. Lewis Carrol u životu otposlao.

 

Ne odlazeći ipak previše u prošlost, kao prva se točka postavlja relativno nedavno pismo upućeno svjetskom auditoriju, a koje se na simboličkoj razini zaprav

o tiče i  specifičnog odnosa što ga autor želi ustanoviti s čitateljima. 

(U smislu posvete svjetskom rekorderu Carrolu, obraćanje je na engleskom jeziku.)